Mirna Jukić: "Moramo prestati sa seksualiziranjem sportašica"

Mirna Jukić jedna je od najuspješnijih plivačica u sportskoj povijesti Austrije. Dva puta je sudjelovala na Olimpijskim igrama. 2008. u Pekingu je osvojila brončanu medalju za reprezentaciju Austrije. S KURIER-om je razgovarala o iskustvima iz tog vremena, Olimpijskim igrama bez gledatelja i tankoj granici između integracije i rasizma u sportu.

KURIER: Nedostaju li ti gledatelji na Olimpijskim igrama?

Mirna Jukić: Drago mi je što se igre uopće održavaju. Pandemija nije završila i situacija nije opuštena. No, održavanje igara je važno za sportaše. Nekima je to prva, možda i posljednja mogućnost sudjelovanja. I naravno da je glupo bez gledatelja. No iskreno: bolje tako nego na minulom Europskom nogometnom prvenstvu - 60.000 ljudi u stadionu, to jednostavno stvara pogrešnu sliku.

Misliš da je to bilo nemarno?

Nisam stručnjak na tom polju. Osobno, ne bih u ovom trenutku to napravila na taj način. Po mom mišljenju je održavanje Europskog prvenstva u toliko zemalja čudna odluka. Stoga mislim da je dobro što je u vezi Tokija odlučeno drugačije.

Ovaj intervju možete pročitati i na njemačkom jeziku:

Budi li se u tebi nostalgija za vrijeme trajanja Olimpijskih igara?

Ne, ne budi se nostalgija. Mišljenja sam da je sjajno što postoji takav događaj, za koji sportaši ponekad treniraju četiri, osam ili čak dvanaest godina. Olimpijske igre su alfa i omega u sportu i lijepo ih je pratiti. No, ja ne sjedim ovdje misleći kako bi bilo lijepo da mogu sudjelovati. Već sam bila dio te priče.

Kakva su ti osobna iskustva s Olimpijskim igrama?

To je uistinu spektakl. Toliko se ljudi okuplja iz toliko različitih krajeva svijeta. Sklapaš nova poznanstva. U prilici si pratiti vrste sporta, koje nikad do tog trenutka nisi gledala uživo. Upoznaješ sportaše, koje inače gledaš isključivo na televiziji. To su ta iskustva, koja ti ostaju zauvijek. Kao sportašica, lijepo je što mogu reći: bila sam dio toga.

No, sport ima i svojih loših strana. Nakon finala Europskog prvenstva, došlo je primjerice do rasizma protiv engleskih igrača s migracijskom pozadinom.

Ponekad je granica između sporta i integracije te sporta i rasizma veoma tanka. Dok si uspješan, sve je super. No, čim stvari krenu nizbrdo, postaješ predmet kleveta i uvreda. To je i na Europskom nogometnom prvenstvu bilo vidljivo. Po meni je to nedopustivo. Ili podržavam nekoga ili ga ne podržavam. Ako podržavam jednu momčad, onda podržavam svakog pojedinca te momčadi.

Kako si se na početku snalazila u Austriji?

Na početku je bilo teško jer jednostavno nisam pričala njemački i nisam ništa razumjela. No, to sam relativno brzo nadoknadila. Nakon šest mjeseci u Austriji, dala sam prvi intervju na njemačkom jeziku u emisiji „Sport am Sonntag“. No, čim sam rekla da mi je omiljena životnja „das Delfin“ umjesto „der Delfin“ postala sam predmet ismijavanja u školi. Otac me pokušavao smiriti i savjetovao mi je da predložim đacima da šest mjeseci žive u Hrvatskoj, a zatim da daju intervju na hrvatskom.

Na kojem jeziku komuniciraš s djecom?

Većinom na hrvatskom. Kćerka razumije i aktivno govori oba jezika. Jedno vrijeme se služila i talijanskim, pošto mi je suprug tad igrao u Italiji. Naš sin takoder barata s oba jezika, iako mu bolje ide njemački nego hrvatski. To je sasvim u redu. Po meni je to jedna vrsta bogatstva kada djeca odrastaju dvojezično.

Nakon vjenčanja si promjenila prezime u Jukić-Berger. Kakav je to osjećaj, nositi austrijsko prezime?

Od samog početka mi je bilo jasno da ću uzeti muževo prezime. Pošto sam vec izgradila određenu reputaciju, odlučila sam se za dvostruko prezime. Mislim da bi bilo čudno da se više ne prezivam Jukić. Poznata sam pod imenom Mirna Jukić. Moj suprug nije imao nikakav problem s tim. Za mene se tu radi, između ostalog, o osjećaju pripadnosti.

Angažiraš se u mnogim integracijskim projektima. Zašto ti je to toliko važno?

Austrija je zemlja različitih kultura i vjera. Ljudi s migracijskom pozadinom ovdje žive desetljećima i stoljećima. Medusobno povezivanje je iznimno važno. Možemo biti uspješni jedino ako se udružimo i međusobno podržavamo. No, to mora biti obostrano. Mislim da je sport iznimno dobro sredstvo za to. Uvijek kažem: ako znaš igrati, možeš sudjelovati. Nitko te ne pita kako se zoveš, niti odakle si. Sport povezuje ljude.

Kao žena, da li si imala osjećaj da si zapostavljena u svijetu sporta?

Najiskrenije: To nikad nije bila tema. Ja za drugačije ne znam. Svi zajedno treniramo. I naravno da sam sporija od muškaraca. Prikazivanje muškaraca i žena je nejednako. Kod sportašica je često bitno jesu li našminkane, kako se odjevaju ili koliko su lijepe. O muškarcima se ne pise na taj način. Takve stvari bi trebale biti potpuno nebitne. Ako je netko uspješan, odlično. Ako nije, nebitno da li se radi o ženi ili muškarcu, može se performans kritizirati. Pojedine sportašice su počele odjevati odjeću koja odudara od norme. Iz kojeg razloga moraju postojati propisi glede širine gaćica, kao što je to nedavno bio slučaj kod rukometašica na pijesku? Muškarcima je dopušteno nositi hlače do koljena. Trebali bismo prestati seksualizirati sportašice.

Čime bi se bavila, da nisi postala plivačica?

Ovisno o trenutku spoznaje, vjerojatno bih igrala odbojku. To mi je oduvijek bila druga strast. Sigurna sam, da bih se profesionalno bavila sportom. Potječem iz sportske obitelji. Sport je jednostavno dio naših života. Možda bih imala vremena naučiti svirati klavir ili gitaru, ili bih ranije završila studij publicistike. No, u konačnici mi je drago, da je sve završilo kako je završilo