KURIER nudi više mjesta: "Čovjek se uvijek susreće sa stereotipima."

Mirad Odobašić (40) i Naz Küçüktekin (25) uređuju novi portal KURIER-a pod nazivom mehrplatz.kurier.at (višemjesta.kurier.at) na kojem su u centru pažnje doseljenici. Razgovarali smo s njima o medijima, migrantima i preprekama na putu ka novinarskom zanimanju.

KURIER: Koliko je za osobe doseljeničkog porijekla teško da postanu novinari?

Naz Küçüktekin: Mlad čovjek koji se želi baviti novinarstvom generalno se suočava s velikim izazovima. Kako sada stoje stvari, put ka profesiji novinara vodi preko nekoliko poslova u medijima koji se nazivaju praksom i vrlo su loše plaćeni, ili se moraju raditi besplatno. Ženi doseljeničkog porijekla je još teže. Ja sam imala sreću što sam studirala, jer mi je to mnogo pomoglo.  

Mirad Odobašić: Novinarstvo je u Austriji je u principu vrlo staro zanimanje. Mislim da se još uvijek radi o zanimanju iz snova. A ljudi koji se njime bave vremenom postaju komotni i ostaju i dalje da rade, čak i kada je vrijeme da odu, kao što je to slučaj s autorima komentara. To otežava pristup mladim ljudima. Pa onda još i doseljeničko porijeklo. Ima tu, međutim, i zasluge samih migranata. Mnogima nedostaje samopouzdanje i ne vjeruju da je to zanimanje prikladno za njih.

Ovaj članak ovdje pročitajte na njemačkom jeziku:

Možda u austrijskom novinarstvu ima i premalo ponuda za te ljude?

Naz Küçüktekin: Ne bi se moglo reći da se domaći mediji aktivno trude oko svog podmlatka. A i kada se redakcije podmlađuju, postavlja se jedino pitanje ko u njima ima bolje veze, što s doseljeničkim porodicama uglavnom nije slučaj.

Mirad Odobašić: Ja sam imao sreće sa svojom novinarskom karijerom. Pošto su ljudi mog porijekla noseći stubovi austrijske nacionalne reprezentacije, „ić“ u mom prezimenu je sigurno bilo dobro i za mene i za temu fudbal. U mom prethodnom resoru bio sam nadležan za dodjeljivanje mjesta za praktikante, pa sam vidio i mlade ljude koji su s 19 godina imali već tri ili četiri prakse po medijima. To je apsurdno zato što neviđeno raste pritisak stalnog dokazivanja.

Vaša imena pokazuju da ste se vi ili vaše porodice doselili u Austriju. Jeste li nekada lično doživjeli neugodnosti zbog toga?

Mirad Odobašić: Jedan urednik je sumnjao u moje znanje njemačkog zato što sam u jednom tekstu napravio grešku koja se odnosila na sadržaj. Odmah je došlo pitanje: „Jesi li ti siguran da je znaš dovoljno njemački da bi radio kod nas?“ Titula magistra je, međutim, ono što čovjeku stvarno olakšava život.

Naz Küçüktekin: Austrijanci obožavaju titule! (smijeh). Ne mogu reći da neki posao nisam dobila zato  što se ne zovem Kathi Bauer, ali sam dobro obrazovana i znam da radim svoj posao, tako da bi bilo glupo kada bi me neko diskriminisao zbog imena.

Oboje ste djeca akademski obrazovanih ljudi, tako da ta prepreka za vas otpada. Ali sigurno je mnogo teže onima koji potiču iz manje obrazovanih slojeva.

Mirad Odobašić: Sve počinje još ranije, što primjećujem i u okolini svoje djece. Životni putevi su vrlo rano jasno predodređeni. Naprosto se polazi od toga da Hakan ili Zoran sigurno neće uspjeti da uđu u gimnaziju. Tako je majka jednog druga moga sina vjerovala da je on dospio u određeno odjeljenje jer je dobro znao njemački, a da njen sin u tome nije uspio zato što mu otac radi u MA 48. Trebalo bi jednom raščistiti s takvim konstrukcijama koje ne počivaju na činjenicama.  

U kolikoj mjeri način na koji se doseljenici predstavljaju u austrijskim medijima utiče na naše uzajamno ophođenje?

Mirad Odobašić: Postoje zajednice doseljenika koje su na takvom glasu da rijetko ko može povjerovati da i među njima ima svijetlih primjera. Čak i ako ne zastupaš takvo mišljenje, teško ćeš se oduprijeti opštem uvjerenju da je svaki Čečen naoružan nožem.

Naz Küçüktekin: Slobodno možemo poći od toga da se o doseljenicima izvještava uglavnom onda kada se radi o nečem negativnom. Za redakcije takvi ljudi nisu bili važni, jer su ih poznavali samo kao kasirke ili čistačice. Više im se jednostavno nije dopuštalo. A nisu postojali ni novinari koji bi se takvima umjeli obratiti. Jedan šezdesetogodišnji Austrijanac iz srednjeg sloja jednostavno ne zna kako bi se ophodio s tom ciljnom grupom.

Dobar primjer je i debata o nošenju marame, koju u redakcijama vode skoro isključivo pravi Austrijanci.

Naz Küçüktekin: Ne mogu tvrditi da svaka mlada žena maramu nosi zato što to sama želi. Sigurno ima i onih koje to rade pod pritiskom. Mislim da je o tome važno voditi diskusiju, ali nje nema. Uvijek se ponavlja samo niz argumenata tipa: marama-islam-loše-ekstremizam.

Mirad Odobašić: Čovjek je u stvari odmah konfrontiran sa stereotipima. Ne jedu ni svi Austrijanci svaki dan šnicle.

Migrantima se često prebacuje da ne žele sudjelovati u životu većinskog stanovništva. Postoji li takav stav među njima?

Mirad Odobašić: Lično me ljute mnoge integracijske mjere. Nisam primijetio neku ozbiljnu namjeru iza svega toga. Moto otprilike glasi: „Moramo nešto da uradimo za nih, ali ako oni neće da učestvuju, onda se tu ništa ne može.“

Naz Küçüktekin: Često je problem u tome što se čitava grupa smatra „migrantima“. Ne razmišlja se o tome koliko smo obrazovani, stari… Ako tako gledamo na stvari, onda smo Mirad i ja isti, iako smo u stvari vrlo različiti.

Kako ćete raditi na ovoj platformi?

Mirad Odobašić: Prvenstveno je važno pokazati da nismo svi isti i da postoje kako izuzetna dostignuća, tako i tamne strane. Vrlo nam je stalo do toga da otvorimo platformu za te ljude.

Naz Küçüktekin: Mi želimo diferencirani pogled na stvari. Takav, da i u KURIER-u postane uobičajeno pojavljivanje prezimena sa ü i sa ić, a da se pritom ne misli odmah „Turčin“, nego „Preduzimač.“

Da li će se na osnovu vašeg rada više ljudi doseljeničkog porijekla opredijeliti za novinarstvo?

Mirad Odobašić: Mislim da su ljudima potrebni uzori prema kojima se orijentišu. Ukoliko ne postoji svijest o tome da su ovakva zanimanja otvorena i za one s drugačijim porijeklom, onda nedostaje prava povezanost.

Naz Küçüktekin: Ja se nadam da će neka trinaestogodišnja djevojčica koja u svom prezimenu ima mnogo slova ü vidjeti da u redakciji radi jedna Naz Küçüktekin i da će pomisliti: „Kad može ona, onda mogu i ja.“