Kid Pex

Bekannt auch für seine flotten Sprüche auf der Wäsch': Kid Pex ist ein Wiener Original.

© Kurier / Gerhard Deutsch

Mehr Platz
08/05/2021

Reper i humanista Kid Pex: "Evropa živi u laži"

Prije 29 godina Petar Rosandić je s porodicom pronašao utočište u Beču. Danas živi ovaj grad i hip-hop te pomaže izbjeglicama na vanjskoj granici Evropske unije.

von Mirad Odobasic

Uz smiješak sebe opisuje kao "poluekonomsku-poluratnu izbjeglicu". Petar Rosandić, koji će u kolovozu napuniti 37 godina, široj javnosti poznatiji kao reper Kid Pex, čovjek je s mnogo naličja.

„Pero“ je u Zagrebu ugledao svijetlo dana. Kao osmogodišnjak je po prvi put pakirao kovčege, pošto mu se obitelj usred ratnih vihora odlučila za sigurnu varijantu i preselila u Beč. U ovom gradu je Kid Pex otkrio ljubav prema hip-hopu, završio bachelor-studij publicistike, radio kao novinar, osnovao modni brend te se angažirao za izbjeglice.

Sve je počelo s Refugee Protest Camp Vienna u bečkoj crkvi Votivkirche 2013. godine, dok je „uspostavljanjem SOS Balkanroute eksplodiralo“ (citat Rosandić).

Ovo je razgovor o poteškoćama jednog mladog Hrvata, koji danas savršeno barata bečkim dijalektom, živi ovaj grad i nalazi se na prvoj fronti borbe za prava onih kojima je zaštita najpotrebnija.

Kid Pex

Da smo te pitali možemo li voditi ovaj intervju na hrvatskom, šta bi nam odgovorio?

Kid Pex: Moje poznavanje hrvatskog jezika je veoma dobro, iz jednog razloga: Moj djed je bio profesor hrvatskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu i već od malih nogu me „postrojio“. Relativno rano, sa 16 godina, sam počeo pisati kratke članke o hrvatskim sportašima i sportskim djelatnicima u Austriji, poput Ivice Vastića ili Otta Barića.

Koliko si često u Beču dao intervju na hrvatskom?

Mislim da nijednom (smijeh).

Kako to objašnjavaš ako uzmemo u obzir ogromnu veličinu ove zajednice u Beču?

To je ukazatelj na relevantnost ovog jezika u političkom kontekstu u Austriji. U ovoj zemlji postoje jezici koji su od strane politike cijenjeni, ali i oni koji su obezvrijeđeni.

Kid Pex-ov novi video nakon dvogodišnje pauze:

Djed se pobrinuo da ti poznavanje hrvatskog jezika bude besprijekorno. Boli li te malo kad npr. u podzemnoj čuješ mlade ljude kako koriste prilično pogrešnu mješavinu njemačkog i bosansko-hrvatsko-srpskog?

Najiskrenije: Ne. Ne djelim ljude po tome niti očekujem da su svi u podzemnoj u stanju održati sveučilišno predavanje. Sviđa mi se ova mješavina jezika, taj bečki „jugo-miks“, to „Gemma Lugner“ („idemo u Lugner“). Iz jednostavnog razloga što sam dosta vremena proveo po parkovima s Bosancima i Srbima. Svaka treća riječ je bila na njemačkom. Simpatično mi je to.

Povodom toga je nastala tvoja poslovna ideja s markom ulične odjeće “Wien oida, Beč oida” ...

Da, naravno da jedno temelji na drugom. Iza toga stoji: "Mi smo također tu!" 2006. sam snimio pjesmu “Komm nach Wien” („Dođi u Beč“). Iz zezancije, u uvodu rekoh “Beč, oida” , a to se vlasniku studija, Austrijancu, toliko svidjelo, da mi je naposlijetku predao snimku CD-a s natpisom “Beč, oida”. Austrijancima se to sviđa.

Ne smetaju li te ponekad vicevi u kojim se koriste izrazi poput „Jugo“ ili „Tschusch“?

Sve ovisi o kontekstu i na koji način netko to kaže. Razrednik mi je jednom rekao: „To možeš raditi kod svojih 'Jugosa'“. Ta rečenica je imala jasnu konotaciju. No, kad to netko na simpatičan i komičan način izgovori, onda mislim da je to sasvim u redu.

Kao dijete si došao ovamo. Da li si ikad nailazio na prepreke zbog svog imena dok si pohađao školu?

Definitivno. Devedesetih godina su učitelji, čak bih rekao društvo u cjelini, imali sasvim drugačiju sliku o „dotepencima“. Danas su ljudi iz bivše Jugoslavije cijenjeni, dok su turski sugrađani i općenito muslimani koji ovdje žive diskreditirani. Strache je tada ponudio Jugosima, točnije Srbima, dobrodošlicu. (napomena: HC Strache od 2008. s ciljanim kampanjama pokušava privući srpske glasače).

Kako si se tada osjećao? Da li si kao osmogodišnjak uopće primijetio da zemlja u kojoj si rođen više ne postoji?

Jesam. Bio sam izgubljen u izgubljenom vremenu. Obitelj je cijelo vrijeme sjedila pred televizorom, telefonirala, prateći što se događa dolje, kako je rodbini koja se nalazi na frontu. U to vrijeme se ovdje nisam osjećao niti kao punopravna osoba niti kao kod kuće. U konačnici sam pronašao svoje utočište u hip-hopu.

Jesi li ikada imao osjećaj da se zbog svog podrijetla moraš više potruditi nego prosječni Austrijanac?

Definitivno. U školi, na primjer. Jedna učiteljica je mojoj starijoj sestri bezrazložno zadavala probleme. Kasnije meni također. Uvijek smo sumnjali da je to zbog našeg porijekla. U jednom trenutku je čak cijeli razred morao glasno protestirati jer me nepravedno ocijenila. Bilo je nekoliko učitelja koji su slično razmišljali.

Jesu li te „svakodnevne prepreke“ nestale kad si u jezičkom smislu dostigao razinu „pravog Bečlije“?

Jedno sam vrijeme živio u bečkom „Gemeindebau“, gdje sam zaista produbio znanje bečkog dijalekta. Mislim da time razoružavam mnoge ljude. Slične osobine vidim, na primjer, kod političarke Nurten Yilmaz (SPÖ). Mišljenja sam da nema veće Bečanke u parlamentu, unatoč imenu. Čim progovori, imaš osjećaj da iz nje govori birtija iz dubine Ottakringa (smijeh).

Misliš li da su bivši Jugoslaveni ovdje bolje integrisani od Turaka?

Ne bih to rekao. Vjerujem da su ljudima iz bivše Jugoslavije u međuvremenu olakšani uvjeti te da su prihvaćeniji od strane društva. Uzrok tome su vjerojatno i vjerski razlozi. Tome je pridonijelo demoniziraje islama, što je posljednjih godina sve učestalije. Radikalni islam se pokusava žestoko nametnuti kao najveća opasnost za nas ljude.

Govoriš li iz perspektive pomoćnika izbjeglicama?

Ne isključivo. Ali naravno da sve to proživljavam emotivnije. Na vanjskim granicama EU se da primijetiti koliko su ti ljudi ustvari obespravljeni.

Da li je EU u vezi toga podbacila?

Definitivno. Slika velike državne zajednice, koja je građena dugi niz godina i koja se zalaže za ljudska prava, se u međuvremenu ispostavila kao farsa, svojevrsna laž koju Europa živi. EU je svoje pravo lico pokazala 90 –ih godina u Bosni, gdje je "briljirala" u ulozi promatrača.

Mediji pišu o nadolazećim valovima izbjeglica prema Europi. Možeš li nam iz prve ruke dati informacije da li ima istine u tome?

Kroz klimatske promjene bi se broj izbjeglica zasigurno mogao povećati. S druge strane, brojke o kojima trenutno govorimo su smiješne. Aktualno se u Bosni ne nalazi više od 10.000 izbjeglica; taj broj je konstantno stabilan posljednjih godina. Na grčkom otoku Lezbos se trenutno nalazi 13.000 ljudi. Za EU je to bagatela, to je smiješno. Kao što Michael Häupl jednom reče: "Mogli bismo ih sve smjestiti u Ottakring!"

Izmišljamo li novu opasnost za čovječanstvo?

Definitivno. Cijela priča je napuhana na krivi način. Sve se preuveličava, nepotrebno se širi strah. Ti nesretni ljudi su nepravedno demonizirani od strane politike. Tijekom svog izbjegličkog rada u Bosni sam upoznao mnogo divnih i obrazovanih ljudi: mladog kompjuterskog genijalca iz Maroka, čiji je san dobiti posao u Microsoftu i koji nas trenutno podržava na tehnološkom polju u našem uredu u izbjegličkom kampu, ili umjetnika iz Afganistana kojeg smo opskrbili sprejevima, pomoću kojih je uspio udahnuti novi život u turobnu svakodnevicu.

Žele li i ti ljudi uopće ostati u Austriji?

Austrija trenutno ima lošu reputaciju glede postupaka azila. Austrija slovi kao tvrd orah i jedna od vodećih zemalja oštrog ograničenja azila, ta vijest se među izbjeglicama pronijela. Konačni cilj većine ljudi koji stignu u Bosnu je Italija, jer tamo mogu koliko-toliko naći utočište, usprskos dugotrajnim procedurama, koje ih tamo i tamo očekuju.

Koji je bio tvoj motiv da se posvetiš pomoći izbjeglicama?

U to vrijeme sam stupio u kontakt s njemačkim aktivistima koji su pomagali na Vučjaku (napomena: planina u BiH na granici s Hrvatskom). Usred planina, daleko od civilizacije, gdje se nekoć nalazilo smetlište, gradonačelnik obližnjeg grada Bihaća je dao izgraditi izbjeglički kamp – ­tik uz minsko polje. Stigli smo tamo, pomalo naivno donijeli donacije u Volkswagenovom autobusu. Nismo mogli vjerovati da se usred Europe, u neposrednoj blizini Austrije, gotovo tri sata od graničnog grada Spielfelda, na taj način s ljudima postupa. Ne vjeruješ svojim očima da se ljudima usred Europe ne samo ne pronađe utočište, već ih se jednostavno odbaci.

Da li te sve to podsjetilo na vlastito djetinstvo?

U osnovi, svakako. No, situacija u kojoj se ti ljudi nalaze nije usporediva s našom situacijom tada. Nama je tada bilo dobro. Ti su ljudi izloženi sustavnom nasilju, mučeni i pretučeni. Engleski „Guardian“ (dnevne novine) nedavno je otkrio slučaj mlade Afganistanke koju su silovali Hrvatski policajci. Ti zločini se događaju uz blagoslov EU. Očito nikog ne zanima kršenje ljudskih prava.

Vratimo se nakratko tvojim korijenima. Što odlikuje po tebi balkanski mentalitet?

Teško pitanje. Mišljenja sam da se Balkan dosta promijenio u zadnjih 30 godina. U osnovi to su veoma društveni, gostoljubivi ljudi. (Anmerkung: Mentalität durch „ljudi“ („Menschen“) ersetzt, erschien passender.)

Kako izgleda druga strana medalje?

Mišljenja sam da je naš glavni problem što još uvijek u velikoj mjeri žudimo za priznanjem i samopoštovanjem. Osobito nakon raspada Jugoslavije, ljudi su bili željni kapitalizma, željeli su da se njihova postignuća cijene. Čim je netko uspješan, rasplamsa se borba oko njega. Poput Nikole Tesle, kojeg svojataju i Hrvati i Srbi

Da li će debate oko takvih tema ikad završiti?

Pesimističan sam (smijeh).

Hoće li ova regija zauvijek ostati bure baruta?

Dok god smo igračka međunarodne politike i damo se izigrati jedni protiv drugih, neće se puno promijeniti.

Osjećaš li podjelu među narodima bivše Jugoslavije i ovdje u Beču?

Živimo ovdje u svojevrsnoj dijasporskoj shizofreniji. Mnogi ljudi ovdje zauzimaju drugačije stavove i žive drugačijim načinom nego kad su na godišnjem odmoru.

Kada putuješ u Hrvatsku, putuješ li kući?

Putujem u svoju staru domovinu.

Beč je tvoj dom?

Definitivno. Tako će i ostati. Ovdje mi je vrlo ugodno (smijeh). Šalu na stranu: Beč mi se jako sviđa, živim ovaj grad. Ako bih morao izabrati jedno mjesto gdje se osjećam doma, onda bi to bio Beč.

Pred kraj, da vidimo koliko si integrisan: Leberkäse ili pljeskavica?

I jedno i drugo.

Raf Camorra ili Vojko V (napomena: poznati hrvatski reper)?

Uh, teško. Vojko V.

Ovaj intervju možete pročitati i na njemačkom jeziku:

eine Newsletter Anmeldung Platzhalter.

Wir würden hier gerne eine Newsletter Anmeldung zeigen. Leider haben Sie uns hierfür keine Zustimmung gegeben. Wenn Sie diesen anzeigen wollen, stimmen sie bitte Piano Software Inc. zu.

Jederzeit und überall top-informiert

Uneingeschränkten Zugang zu allen digitalen Inhalten von KURIER sichern: Plus Inhalte, ePaper, Online-Magazine und mehr. Jetzt KURIER Digital-Abo testen.