"Quo Vadis, Aida?" je poput izleta u minsko polje

Sunce žari s neba tokom vrućih julskih dana 1995. godine. Ali mučni događaji u Srebrenici u potpunoj su suprotnosti s uobičajenim osjećanjima koje izaziva ljeto: Film "Quo Vadis, Aida?" bosanske rediteljke Jasmila Žbanić govori o dramatičnim događajima oko genocida sprovedenim nad više od 8.000 ljudi. U središtu radnje se nalazi učiteljica Aida (Jasna Đuričić ), koja u bosanskom gradiću Srebrenica radi kao prevoditeljica za UN. Nakon što srpske trupe zauzmu grad, hiljade stanovnika - uključujući Aidinog supruga i njena dva sina - traže utočište u UN-ovom kampu. Dok vojska Ratka Mladića (Boris Isaković) okrutno ubija ljude, vojnici UN-a faktički samo posmatraju grozote.

KURIER: Gospođo Žbanić, Vaš film „Quo vadis, Aida“ govori o masakru u Srebrenici. Koliko je teško bilo za Vas snimiti tako jedan film nabijen emocijama? Koje greške ste htjeli u svakom slučaju izbjeći?

Jasmila Žbanić: Ta tema genocid je u našem regionu još uvijek veoma brizantna. S toga je bilo jasno da će film o toj temi biti poput izleta u minsko polje. Ljudi veoma emocionalno reaguju na to sve i brinu se o tome u kojem će svijetlu biti postavljena ondašnja dešavanja. Na početku sam imala dojam da zapravo niko ne želi da snimim ovaj film, iz straha od toga kako će to sve da ispadne. Moram priznati da me je i samu bilo strah, ipak se tu radi o velikoj odgovornosti. Na kraju sam se odlučila za to iskreno sagledam sve perspektive da bih se mogla odlučiti za moju narativnu perspektivu. Izuzetno važno je za mene bilo to da budem sigurna da su sve činjenice u filmu provjerene. Primjera radi: Imam u filmu jednu scenu u kojoj srpski vozač autobusa plače zato što zna kakve se užasne stvari događaju. Neki od svjedoka s kojima sam razgovarala su se protivili smatrajući da moram biti strožija prema Srbima zato što oni nisu vidjeli ni jednoga od njih da plače. No međutim, ja sam našla i druge svjedoke, žene, koje su vidjele vozače autobusa koji su zaista plakali. Porodična priča prevoditeljice Aide, njenog muža i njihova dva sina je fiktivna. Sve ostalo u filmu je utemeljeno na činjenicama koje sam mogla potkrijepiti svjedočenjem očevidaca. Uprkos tome je skupljanje činjenica bilo jedan zahtjevan poduhvat.

Odlučili ste se za to da žena, koja je po pozivu prevoditeljica, bude glavna uloga u filmu. Zašto?

Prvobitno sam željela snimiti film koji govori o tome kako odluke donešene na najvišem nivou određuju naš život. Ali onda sam shvatila da tako jedna politička analiza neće uspjeti uvući publiku u priču. Bilo mi je bitno da publika može osjetiti ondašnje događaje. Dakle, trebali su mi ljudi čiju sam sudbinu mogla ispričati te sam naletjela na knjiga "Under the U.N. Flag" bosanskog prevodioca Hasana Nuhanovića koji je preživio masakr u Srebrenici. Ova knjiga je jako utjecala na moj film, ali sam shvatila da bi priču bilo bolje ispričati iz perspektive žene koja pokušava spasiti svoju porodicu. Ona prvo želi da pomogne drugim ljudima, ali nakon što se situacija dramatično pogorša i njena ljudskost počinje da isparava. Smatrala sam da bi bilo najbolje ispričati cijelu priču iz njene perspektive kako bi uz pomoć toga dobili uvid u političke pregovore i birokratske procese. Rad na scenariju je dakle bio jedno putovanje kroz različite mogućnosti koje bi mogle poslužiti i publici. Osim toga, svi mi uvijek kažu da ću, čak i ako počnem pisati o muškarcima, opet završiti kod žena. Očito mi se to događa automatski (smijeh).

Nizozemske plave kacige nisu učinili dovoljno da bi spriječili ubistva Bosanaca. Kako vidite njihovu ulogu u masakru?

Ako sagledamo činjenice, moramo priznati da su ih zaista jako blokirale one političke sile koje su Srebrenicu željele prepustiti srpskoj vojsci. Nizozemci nisu dobili podršku. Uprkos tome, posao im je bio zaštititi ljude, ali nisu ispalili niti jedan hitac. Suprotno tome, u Hrvatskoj je bio jedan slučaj u kojem je jedan Kanađanin bio komandant baze UN-a. Kad su ga civili zamolili za pomoć, pustio ih je sve unutar baze, ali ne i neprijateljske vojnike - sve dok UN nije bio u stanju poslati vlastite autobuse i zajamčiti sigurnost ljudi. Ovaj Kanađanin je jednostavno rekao NE, iako ni on nije dobio nikakvu podršku. Razlika je bila jednostavno u tome što mu je bilo žao tih ljudi i što se on u okviru raspoloživog potrudio da ostanu živi. Holanđani nisu ispalili ni jedan metak. Tokom mog istraživanja stekla sam dojam da im je također nedostajala solidarnost i empatija prema Bosancima. Taj stečeni dojam nisam željela pretjerano mnogo isticati u filmu. Ipak mislim da mnogi od njih, a pogotovo zapovjednik, nisu imali empatije prema ljudima, već da su naprotiv gajili antimuslimanske sklonosti. Nisu, naravno, znali da će svi biti masakrirani, ali su znali da ljude ubijaju. Na sudu je čak potvrđeno da su znali za ubistva i da po tom pitanju nisu ništa učinili.

Ulogu generala Ratka Mladića je preuzeo jedan glumac. Kako ste pristupili insceniranju ovog lika?

Pokušali smo pronaći umjetnički ključ za ovu povijesnu ličnost. Za mene je on bio neko ko se uvijek inscenirao za kameru, tako da smo prihvatili ovaj pristup i pustili ga da bude "režiser" i "glumac" svog "šoua". Inscenirao se za kameru upravo onako kako je želio da ga ljudi vide. Ali kada je kamera bila isključena, stvarnost je izgledala drugačije. Glumac Boris Isaković i ja smo se odlučili da što autentičnije odglumimo Mladića, njegov lik, njegove rečenice i govore. U Republici Srpskoj i Srbiji još uvijek ga slave kao heroja, ali u Bosni i "normalnom" svijetu smatraju ga ratnim zločincem. S druga strane nismo htjeli nacrtati njegov lik jednostrano, već tako da govori sam za sebe.

Scene gomile koje se odvijaju unutar i izvan kampa UN-a također su vrlo impresivne. Kako ste njima pristupili?

To je zaista  bilo vrlo teško. Bila su ta dva, vrlo različita mjesta, naime unutra tj. u logoru UN-a i vani. To su bile dvije glavne lokacije. Austrijska snimateljica Christine A. Maier i ja odlučili smo ove lokacije prikazati upravo obrnuto nego što biste očekivali. Ljudi koji čekaju pred vratima kampa stoje jednog prelijepog ljetnog dana na otvorenom polju. Željeli smo naglasiti sunce i taj ljetni osjećaj što je u potpunoj suprotnosti s onim što ljudi osjećaju. Osjećaju se, naime, nezaštićeno i nesigurno. Unutar kampa je mračnije i zaštićenije, gotovo kao u majčinskoj utrobi , ali tamo također vlada neizvjesnost. Stoga smo željeli naglasiti ovaj kontrast i jasno pokazati da vrata između ova dva mjesta znače život i smrt.

Najstrašnije scene su masakri. Kako ste tačno mogli istražiti razvoj ovih događanja?

Veoma malo ljudi je preživjelo ove masakre. Ubice su djelovale sistematski i samo su neki ljudi "slučajno" preživjeli jer su ležali ispod mrtvih. Pročitala sam mnoge intervjue s njima tj. izvještaje o njima. Srpska vojska je često koristila velike prostorije poput farmi ili škola. Za mene je posebno bolno kada sam pročitala da su se često i kulturni centri koristili za ubijanja. Tamo su ljudi bili prisiljavani da izađu na pozornicu. Dolazilo je do scena koje se ne mogu prikazati na filmu jer su tako nepodnošljive.

Kakvu ulogu ima istorija ovog genocida u sadašnjosti?

U Bosni je genocid sveobuhvatna tema koje se neprestenano povlači po medijima, ali ne i u školi; tamo djecu ne uče o njemu. Ali naravno, u polovini zemlje tj. u Republici Srpskoj genocid se negira. Načelnik opštine Srebrenica tvrdi da do njega nije ni došlo. Ulaže se mnogo novca da se negiraju ili relativiziraju događaji. Mladić i Radovan Karadžić, koji su u Den Haagu proglašeni ratnim zločincima, se podržaavju i poštuju poput heroja. Ali ne želim da generaliziram: Kada kažem da srpski političari negiraju genocid, mislim na zvanične vlasti, ljude u vladi koji imaju koristi od ovog stava. Ali postoje i mnogi Srbi koji se zaista trude i žele da istina dođe na vidjelo. Moji glavni glumci Jasna Đuričić i Boris Isaković su oboje Srbi. Kada sam im rekla da su hrabri zbog učešća u mom filmu, rekli su ne te da su oni samo profesionalni glumci u filmu kojeg smatraju dovoljno zanimljivim i dobrim, pa zbog toga žele biti dio njega. Ja sam oobno vrlo zahvalna što postoje ti divni glumci koji su prije svega ljudi. 

Šta sada? Radite li već na nekom novom projektu?

Želim da snimim dokumentarac o šefu jedne uspješne bosanske kompanije. Zvao se Emerik Blum (1911-1984), bio je jevrejski komunista u Bosni, a sa svojom firmom je činio prava čuda. Želim da ispričam priču o njegovoj poslovnoj filozofiji i razlici između onda i sada. Sada također po prvi put u mom životu radim s jednim američkim agentom te sam u zadnje vrijeme pročitala puno scenarija jer imam želju da više vodim režiju, a ne da ponovo provodim pet godina za stolom pišući novi scenarij. Tako da trenutno radim na nekim mojim stvarima, ali sam isto tako i vrlo otvoren za tuđe scenarije.

Diesen Artikel können Sie hier in Deutsch lesen: